Bavljenje putopisima podrazumijeva puno lutanja i traženja, ali što se nalutah obilazeći novovaroško područje, to je baš za priče. U svemu mi je izdašno „pomogla“ i navigacija, navrativši me da napravim bespotrebni krug dug jedno tridesetak kilometara.

U tom lutanju se preda me izreda svašta nešto, a najprije, u Kokinom Brodu, 11 kilometara od čaršije, prema Zlatiboru, u kanjonu rijeke Uvac, „iskoči“ Zlatarsko jezero. Kraja mu nigdje, dugo je čak 30 kilometara, a nasipna brana što ga drži jedna je od najvećih u Europi. I ostale brojke su impozantne, one o količini vode (preko 400 milijuna kubnih metara) i proizvedene struje u četiri hidroelektrane (800 milijuna kilovat sati godišnje). Trenutno je razina vode niska, vikendice i naselja ostali visoko, između njih i vode bezbrojne „brazde“. Preko brane cesta, to je ta kojom ću u neplanirano lutanje. Cijelo vrijeme zvirljam ne bi li mi barem u vidokrug – ovdje im je stanište – upao bjeloglavi sup, ali od toga ništa, izgleda da su dobili slobodan dan. Koji sat kasnije dobacitću i do krajička Sjeničkog jezera.

Nova Varoš nije nešto posebno zanimljivo mjestašce, pogotovo što me u njemu dočekala, pratila i na kraju obilaska mi s ciničnim osmijehom mahnula dosadna kišuruina. Novijim centrom gradića dominira gotovo tri metra visok kip vojvode Petra Bojovića (1858. - 1945.), jednog od najistaknutijih srpskih vojskovođa u Balkanskim ratovima i Velikom ratu, sudionika maltene svih značajnijih bitaka, inače rođenog u obližnjem selu Miševići. Nakon kapitulacije jugoslavenske vojske u Drugom svjetskom ratu, već u podobro poznim godinama, samoumirovio se, ne želeći se lizati ni sa Švabama, ni s partizanima, što mu, međutim, neće biti dovoljno da izbjegne bijes i odmazdu novouspostavljene komunističke vlasti 1945., kad i umire. Inače se sadašnji Trg vojvode Petra Bojovića do 1993. zvao Trg maršala Tita.

M.J. | Bljesak.info / Kajmakanija

Drugi znatniji spomenik, na prostranom platou u drugom, donjem dijelu grada,visoka mramorna ploča s golubom i četiri S u gornjem dijelu, podignut je „u slavu i čast 1200 poginulih ratnika 1912 – 1918“.

Najzamamnije zdanje, smješteno, dakako, u staroj čaršiji, poznato kao Kajmakanija, u vrijeme mog pohoda bilo je od peta do čela zarobljeno u skele. Nema iznimno dopadljiva zgrada nikakve veze s kajmakom, nije se tu nalazila stanica za otkup mlijeka, ali jest, uz ostalo, sjedište turskog kajmekama, što je funkcija koja bi se mogla staviti u ravan s kotarskim predstojnikom. Ne znam baš, a ovdje to ni ne igra posebnu ulogu, kad se kajmekamluk vodio kao novovaroški, a kad kao sjenički, pogotovo što je zdanje s orijentalnim lukovima iznad vrata i prozora podignuto 1909., dakle pod sami kraj osmanske vladavine ovim krajevima – Nova Varoš oslobođena je turske okupacije tek 1. studenog 1912. godine, a spomenuti datum slavi se kao Dan općine. Kasnije su, između dva svjetska rata, u Kajmakaniji priređivane zabave, potom su nadležni, za prvog vremena socijalističke vlasti, u nju smjestili općinu, a onda su je, nakon što je podignuta nova, arhitektonski prilično bezlična zgrada Općine, svi zaboravili. Sreća, našao se ipak neki utjecajni Novovarošanin koji nije pristao biti slijep kod očiju pa je sad „Bela golubica“, kako joj „tepaju“ domaći Srbi, gnijezdo Zavičajnog muzeja i Biblioteke.

Kako je ovdje stajao višestoljetni centar čaršije, u šali bi se moglo reći stara Nova Varoš, za vlastiti kutak su se pobrinuli i partizani, odnosno njihovi mirnodopski sljednici. Na Spomen-platou, kako je, originalno, ne znam da se drugdje tako zove, nazvan „zaškoljak“ između građevina, našlo se mjesta za šest bisti. Polovica su, Živko Ljujić, Rodoljub Stevanović i Zećir Musić, narodni heroji, jednom je, čovjeku s najviše slova u imenu i prezimenu za koga sam ikad čuo, proti Jevstatiju Karamatijeviću, nešto ipak zafalilo do takve časti pa je „titlovan“ kao „borac i patriota“, slično kao i „revolucionaru i prvoborcu Hajri Hadžimurteziću, dok ispod brade Mirka Vukovića stoji samo petokraka, bez naznake šta je bio. S ceste su nevidljivi: em su u strani, em zaklonjeni kubističkom slikom Revolucije izvedenoj sasvim po uzoru na Picassovu Guernicu.

M.J. | Bljesak.info / Revolucionari

Naravno da je u tom dijelu grada i džamija. Nazvana je po nekom Skender-paši Đenovljaninu, koga mnogi smatraju i utemeljiteljem grada pa su čaršiju u stara vremena znali nazivati i Skender-pašina Palanka. Ime je džamiji ostalo iz 16. stoljeća, makar ju je, po drugim izvorima, zidao neki Pervan-beg, a između 1887. i 1894. je, novcima izvjesnog Mahmut-bega Bajrovića i neimarskom vještinom majstorā Drulovića, izidana nova, sadašnja džamija. Do prije pedesetak godina imala je drvenu munaru, a od onog baš starog ostao je još samo poneki nišan oko džamije. I ovdje je prisutna podjela na Bošnjake i Muslimane: prvih je popisano više, 673, drugih 308, što zajedno čini svega nekoliko postotaka u ukupnom broju od 13.507 stanovnika.

Nova Varoš je čudna čaršija: i među ono najstarije umiješalo se novo pa ne znaš bi li je bilo priličnije nazvati stara nova ili nova stara varoš. Ima, naime, popriličan broj sačuvanih starih kuća, ali se malo gdje oko njih nisu „stvorile“ nove gradnje. Najstarija je, podignuta 1861., Ristića kuća, čak se i sokače u kome se nalazi, uz glavnu, Karađorđevu ulicu, naziva po Ristićima, a tek šest godina mlađa, barem po natpisu na njoj, Purića kuća. Na trećoj po starosti, Kulića kući (1900.), stoje i tri ploče organizacija koje podržavaju očuvanje starih kuća u Srbiji i Europi, na prethodnim dvjema ih ne bî. Jedna postarija gospođa, nakon što me priupita šta to slikam, reče mi da je od svih navedenih starija Šećeragića kuća, blizu džamije, a zašto je niko ne spominje, o tome, kaže, ne bi. Ne znam je li najstarija, ali je, barem s donje strane, zbog uskog polukružnog zidanog balkona i lučnog ulaza, najljepša.

Još je nekoliko desetaka starih kuća raštrkano po starom dijelu. Na nekim iz zidova proviruju ljeskove „šindrike“ među koje su nabijani malter, kreč i glina, druge su u neko doba ostale prazne pa im više nema ko postaviti stakla u zjapeća prozorska okna, na jednoj se u grafitima ruku pod ruku drže pravoslavlje i „Sepultura“, a neke su, iako su još uvijek uspravne, zapravo pokojne, nema im spasa. Jednoj je, a ima fine magaze sa starinskim željeznim vratima i prozorima „demirlijama“, obnovljen samo kat. Uglavnom ih je većinu smrtno zahvatila epidemija nebrige i neumitnog propadanja.

Crkva Svete Trojice poprilično „obična“, izuzev vrlo dopadljivo izvedenih glavnih i bočnih vrata. Za razliku od goleme većine drugih pravoslavnih crkava, ova nije oslikana, pa se oči mogu odmoriti, a ikonostas do izražaja dolazi nemjerljivo više nego u živopisanim crkvama. Inače je podignuta između 1857. i 1869., ali je, budući da joj se kupola urušila malo nakon dovršetka gradnje, posvećena tek 1873. Sve u svemu, ništa posebno, ako se izuzme nešto što nije za izuzimanja: u temelje i donji dio crkvenih zidova ugrađeno je nekoliko rimskih spomenika. Vrlo je moguće da je crkva i podignuta na temeljima neke rimske građevine, a zna se i za antičke nekropole u Rutošima, Akmačićima, Bukoviku i Radonji. E, sad, čime su se Rimljani bavili u visokom planinskom području Sandžaka – sama čaršija leži na nadmorskoj visini od 950 do 1050 metara, a sela su uglavnom iznad nje – to baš i ne kontam.

M.J. | Bljesak.info / Jedan od rimskih spomenika u zidu crkve

Po ohrndanoj turističkoj karti općine na panou u gradu ostalo bi nejasno, ali otprije znam da je okolno područje s bezbroj sela razbacanih po brdima i planinama kudikamo zanimljivije od čaršije, a osim lijepe prirode, uključujući i jezera, makar su vještačka, glavna atrakcija su crkve-brvnare.

Od nekoliko njih koje vidjeh broj 1 je ona u Radijevićima, smještenim na širokom proplanku planine Zlatar, posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice. Ne vežu se za nju, kao drugdje, mitovi i legende, niti se povjesničari prepiru oko vremena njenog nastanka. Sve, naime, piše na jednoj od mramornih ploča (koje, usput, baši i ne idu na drvo i s drvom): podigao ju je 1808. godine, za trajanja Prvog srpskog usranka, pop Vasilije Purić, rodonačelnik dugovijeke popovske loze, ovamo doseljene negdje iz Hercegovine. Unuk mu, pop Antonije, sin sina mu Sime, dobio je najviši od spomenika pored crkve koju mnogi, zbog oblika krova i magaze ispod polovice „lađe“, izgledom uspoređuju sa starovlaškom kućom. Nije to bez neke: za dozvole za izgradnju bilo kakve crkve trebalo se dobrano „pokesati“, ne samo za „papire“, već i za podmićivanje važnijih Turaka, pa je lakše bilo „sklopiti“ crkvicu u obliku kuće i pssst, nijedne! Inače su popovi bili osmorica Purića. Zaključana, uzalud se oko nje vrzmam barem pola sata, iz obližnjih kuća se niko živ ne pojavljuje, a volio sam vidjeti pet ikona Andrije Raičevića, koje je pop Vasilije vjerojatno osobno donio za svoju buduću kućicu-crkvicu.

Purići su, uz Šaponjiće, barem sudeći po imenima na spomeniku „četnicima sela Radijevići“, bili najaktivniji u četničkom pokretu. Spomenik čine četiri sastavljena križa sa srpskim kraljevinskim grbom sprijeda i puno teksta s imenima s unutarnjih strana križeva. Razvrstani su četnici poginuli u borbama protiv ustaša, potom oni što su smrtno stradali u okršajima s partizanima. Najduži je spisak, 31 ime, mještana koji su na kraju rata, bez sudjelovanja u borbama, ubijeni od partizana. Najmlađi među njima, Nele Purić, imao je samo 15 godina, a rodbini nije dozvoljeno ni da ih pokopa nego su leševi pobacani „u klisure, bezdane i u Drinu“. Inicijator podizanja spomenika bio je Vladimir, sin Jovana Šaponjića, kmeta sela, stradalog „sa četnicima u Bosni“. Kuriozitet je i to što je spomenik četnicima podignut ispred seoske škole koja nosi ime njihova smrtnog neprijatelja, narodnog heroja Momira Pucarevića, čija bista stoji pored škole u Akmačićima, gdje je podignuta i spomen-ploča s imenima 41 poginulog partizana i 23 žrtve fašističkog terora. Ko će koga nadjačati i nadbiti, partizani četnike ili četnici partizane, pitanje je sad?!

M.J. | Bljesak.info / Pred crkvom-brvnarom u Radijevićima

Na još jedan četnički spomenik naiđoh vozeći prema selu Štitkovo. Na 6-7 metara širokoj spomen-ploči ispisana su imena poginulih „s verom u Boga za Kralja i Otadžbinu“ iz sela Štitkovo, Bukovik, Ljepojevići, Božetići, Debelja, Trudovo i Tisovica. Spomenik dižu „građani sela tog i tog i simpatizeri Četničkog pokreta“, što je ispisano sedam puta, koliko i datum podizanja, 28. 8. 2013. Pored ploče bista Vuka Kalajitović Kalajita (1913. - 1948.), jednog od najistaknutijih četničkih zapovjednika ovog kraja i bliskog suradnika četničkog vojvode Pavla Đurišića. Iako su se Kalajitovićeve postrojbe najviše „istaknule“ u zločinima protiv muslimanskih civila, ubivši ih na tisuće, sandžaćki Muslimani pomagali su Kalajitovića u skrivanju sve do 1948., kad je ipak ubijen, a srpski povjesničar Salih Selimović iznio je prije desetak godina tvrdnje da je Kalajitović štitio muslimansko stanovništvo. Klasični štokholmski sindrom! Inače je spomenik Kalajitoviću i ovdašnjim četnicima postavljen na privatnom imanju njegovog roda.

U Štitkovu kavenisah u improviziranoj kavanici; zove se Koliba „Vrelo“, prozori su joj zastrti crnim najlonom, a u njoj se, osim standarnog, može pojesti i heljdopita uz čašu kiselog mlijeka. Selo puno pomalo već egzotičnih kuća s kamenim prizemljem i katom od hrastovih greda s drvenim balkonima, a sve su, izgleda mi, okrenute prema crkvi i školi. Na svima iznad ulaza u magazu uklesana godina gradnje. Na sve strane se danas prave vještačka etno-sela, a ima ih, evo, stvarnih, živih. Pored ogromne, ali prazne zgrade stare škole mala, nova, vjerojatno sa samo jednom učionicom. Nazvana je – ništa partizani, ništa četnici! – po knezovima Raškovićima, od kojih je i patrijarh Gavrilo Rajić-Rašković (1595. - 1659.), graditelj manastira podignutog 1655. uz rječicu Tisovicu, a srušenog od Turaka 1813. Pola stoljeća nakon rušenja na ostacima manastira podignuta je crkva Svetog Blagoveštenja s biforom i dva slijepa prozora iznad ulaza. Zaključana :(

M.J. | Bljesak.info / Vuk Kalajitović Kalajit

Zato ovaj put uđoh u manastir Dubnica, u Božetićima, naplanini Javor, pola sata vožnje od Nove Varoši, blizu Sjeničkog jezera. Najstariji je od „živih“ manastira, povjesničari njegov nastanak smještaju na početak 15. stoljeća, u 1422. godinu, mada danas jedva da ima i neznatnih tragova iz tog doba. Turci su ga, naime, kao i gotovo sve ostale, spalili, dubnički nakon 1690., koju je ovdje, barem tako tvrdi narodna predaja, prije odvođenja Srba preko Save i Dunava, proveo i Arsenije Čarnojević. Iako sam na prvu pomislio da je ispred zvonika on, promaših, knjigu drži i narodu divani već spomenuti patrijarh Gavrilo. Manastir je obnovljen prije 15 godina, i to od kamena, kakav je nekad bio. Ni ovdje se ne pojavljuje niko, a baš me je zanimalo jesu li možda portali, rozete, oltarne niše, prozori i dovratnici ipak nađeni u ostacima starog manastira; nekako i nisam uvjeren da i danas ima majstora koji ovoliko vješto umiju „kopirat“ nekadašnje.

Nahodah se novovaroškim područjem i uzbrdo i nizbrdo.Da me navigacija ne prevari, ne bih vidio tri lijepa krajpiutaša na visoravni kod sela Bela Reka, prekrasno etno-selo brvnara, dodatno ukrašeno malim jezerom, kome ne vidjeh naziv, mrtvih starih kuća, grobalja i kapelica…

Za eventualnu drugu prigodu ostat će crkvica-brvnarica u Petima, još jedna pokrivena kaplamom, u Gornjoj Bistrici, manastiri u Rutošima i na Vodenoj Poljani, ostaci srednjovjekovnog grada Đurova, spomenik Javorskoj bitci protiv Turaka (1876.) na Kalipolju… Pa ako jednog dana jedan čovjek…